Strahovi i različiti oblici anksioznosti sastavni su dio razvoja svakog djeteta. Procjenjuje se da preko 90% djece u dobi od 2. do 14. godine ima najmanje jedan specifičan strah, a većina ih ima više strahova. Strahovi i anksioznosti, bilo da su dio normalnog razvoja ili su odgovor na specifičnu, prijeteću situaciju, predstavljaju adaptivni odgovor jer upozoravaju dijete da preuzme mjere opreza i pripremi se za brojne izazove s kojima će se morati suočavati kroz odrastanje.
Sva djeca prolaze kroz razvojne strahove koji su karakteristični za pojedinu dob djeteta te oni ne zahtijevaju stručnu pomoć. Takvi strahovi pomažu djetetu da napravi prijelaz iz jedne razvojne faze u drugu i na taj način sazrijeva. Dijete često ne zna uzrok svome strahu jer ga toliko integrira u sebe da on postane neko unutarnje uvjerenje koje mu je tako jednostavno i obično da ga ne iznosi drugima kao razlog svojih strahova. Također dječja mašta može pripomoći razvoju strahova. Zato je jako važno u opuštenoj atmosferi pokušati otkriti o čemu dijete često razmišlja, što bi voljela najviše promijeniti da može (kod vas, kod učiteljice, kod prijateljice, a onda i kod sebe…).
Najčešći strahovi kod djece osnovnoškolske dobi u Hrvatskoj (Vulić-Prtorić,2002):
Najpoznatiji među strahovima kod djece školske dobi je strah od škole. Ako pogledamo malo dublje što se nalazi u srži tog straha, vidjet ćemo da se radi o emocionalnoj nesigurnosti djeteta koje nije spremno funkcionirati samostalno i pred drugima. Ako taj strah onemogućava dijete da normalno funkcionira u svakodnevnim školskim obvezama postoji mogućnost odlaska na neke vrste terapija koje su bliske djeci kao što je art terapija, terapija igrom ili sociodrama za djecu. Isto tako bi bilo dobro da i roditelji potraže stručnu pomoć kako bi eventualno razotkrili neke nesvjesne obrasce ponašanja ili komunikacije koji su mogli uzrokovati ili doprinijeti razvoju strahova kod djeteta. Ako je roditelj suviše zabrinut i preplavljen nastalom situacijom, svoju nemoć će nesvjesno poslati djetetu kao poruku koja će ga još više uznemiriti. Tako nastaje začarani krug.
Strahovi vezani za školu su situacijski, specifični strahovi koji u sebi uključuju socijalnu procjenu (strah me odgovaranja pred cijelim razredom; bojim se ako nešto ne budem znao da će mi se svi rugati) i sumnju u vlastiti školski uspjeh (bojim se da neću uspješno završiti ovaj razred – često su napisali učenici koji imaju vrlo dobar uspjeh; bojim se da se neću uspjeti upisati u srednju školu). Ovi strahovi su vrlo česti u djece s dijagnozom socijalne fobije: oko 60% socijalno fobične djece navodi situacije vezane za školu kao najneugodnije, izdvajajući posebno neugodnim čak i neobavezno druženje s vršnjacima tijekom odmora . Takva djeca npr. radije razgovaraju sa svojim prijateljem telefonom nego da potaknu zajedničko druženje ili neke zajedničke aktivnosti. Glavni pokazatelji socijalne anksioznosti su povlačenje iz socijalnih kontakata i intenzivan strah od negativne procjene.
Kod učenika se može javiti i ispitna anksioznost. Možemo je opisati kao osjećaj bespomoćnosti i nelagode koji se javljaju u situacijama ili odgovaranja u obliku straha od neuspjeha u rješavanju zadataka. Praćena je niskom samoprocjenom i fiziološkim uzbuđenjem (ubrzano kucanje srca, nervoza, nemir i sl.) Učenici često traže savjete što sve mogu učiniti kako bi smanjili strah od ispitivanja? Evo nekih praktičnih savjeta:
- Prije ispitivanja
- Ako smo dobro ovladali gradivom, tada smanjujemo vjerojatnost pojave nesigurnosti i straha, stoga DOBRO NAUČITE GRADIVO(učite ga s razumijevanjem, ponavljajte, povezujte naučeno gradivo, provjeravajte svoje znanje)
- Tijekom učenja si zadajte realne ciljeve(gradivo podijelite u manje cjeline, počnite s učenjem na vrijeme)
- Predvidite teškoće u učenju (za vrijeme učenja nemojte raditi neke druge stvari, ali u danu svakako isplanirajte i druge aktivnosti poput vježbanja, kraćeg druženja s prijateljima,…; iz prostora pokušajte ukloniti sve što vam odvlači pažnju od učenja)
- Kada učite, ne razmišljajte o prošlim negativnim situacijamaili mogućim budućim katastrofama. To vam oduzima vrijeme i energiju. Ostanite u sadašnjosti i učite.
- Pokušajte se naspavati noć prije te na ispit ne idite praznog želuca.
- Za vrijeme testa ili usmenog odgovaranja:
- Očekujte određenu količinu tjeskobe.
- Kada počne ispit ostavite misli i brige izvan učionice, koncentrirajte se na sadržaj, a ne na to kako nešto ne znate. Preskočite ono što ne znate, rješavajte najprije lakša pitanja.
- Ne „trčite“ po ispitu,rješavajte jedno po jedno pitanje. Rješi prvo one zadatke koje ZNAŠ, onda one koje djelomično znaš (pročitaj,minuta disanja i razmišlanja, piši)
- Dok prepisuješ ne vjeruješ sebi nego drugome, ne misliš o gradivu i trošiš vrijeme
- Mirno dišitei ponavljajte si kako je u redu da vas je strah te kako sigurno u tome niste jedini.
- Male rečenicepoput: „Učila sam“, „Mislim da znam“, „Pad nije katastrofa“,… mogu biti od velike pomoći da bismo se umirili.
- Ne obraćajte pažnju na učenike koji su prije vas predali ispit, možda su predali prazan papir. Osim toga, nema nagrade za one koji prvi predaju!
- Ako imate problem s usmenim odgovaranjem: zadnje ponavljanje odglumiti pred ogledalom ili s prijateljem. Vježbati glasno i jasno odgovaranje.
- Gledati u nastavnika ili ravno npr. iznad njega naći neku točku u koju ćete gledati
- Najvažnije ne zaboravite DISATI!
Još neki savjeti ukoliko osjećate strah u različitim socijalnim situacijama:
- Kada ste među nepoznatim ljudima, priđite nekom i upoznajte se. Smislite nekoliko pitanja i tema za upoznavanje.
- Pokušajte u raznim situacijama reći što mislite na način da ne povrijedite druge, ali jasno i glasno. Bit ćete zadovoljni sa sobom bez obzira na to osjećate li tremu.
- U raznim situacijama koje vam stvaraju tjeskobu ili strah nemojte se uspoređivati s drugima. Trudite se biti bolji od prošle situacije i poraditi na svojoj izvedbi.
Znajte, anksioznost je „navika“ i potrebna je vježba kako bi se ona iskoristila za uspjeh.
Ako smatrate da vam je potrebna pomoć, javite se psihologu!
