Mnogi u tim godinama preispituju svoje neizgovorene i neostvarene želje što otvara prostor za oslobađanje uspavanih mogućnosti. Možda do sada nismo imali prilike, vremena i energije da se pozabavimo sa našim željama. Psihoterapija nudi priliku za to.
Neki dođu na terapiju s jasnoćom oko toga što žele, a neki nemaju ideju o tome što zapravo žele. U svakom slučaju često postoji raskorak između stvarnih dubokih želja i nečijeg očekivanja i vlastite odgovornosti oko istih.
Netko od nas sigurno potajno želi nešto što je u suprotnosti sa stavovima što je prihvatljivo ponašanje. Najdublje želje mogu biti u sukobu s tim “što bi trebali ili ne bi trebali”. Ostvariti svoje htijenje može biti uzbudljivo i zastrašujuće u isto vrijeme.
U današnjem vremenu postoji veliki pritisak da budemo zahvalni na svemu, jer ako nismo kao da nešto propuštamo asimilirati ili nešto nije u redu s nama. Tim više ako smo nešto baš jako željeli, dijete, novi posao i to smo i dobili,a tada više nismo zahvalni iako bi to sami silno željeli. U tom slučaju dobro je pogledati koja je pozadina toga, a to je ono čim se psihoterapija bavi.
Jedna moja klijentica oduvijek je željela dijete, te je prošla kroz više postupaka IVF-a, ali se nije osjećala ispunjenom kad je postala majkom. Ona famozna rečenica kad rodiš pa ti svi čestitaju i govore ti da uživaš najviše do sada, a ti osjećaš da se ne možeš ipak zadovoliti samo majčinstvom. Naravno uzvračaš pozitivnim stavom i zahvaljivanjem da je ovo sigurno najbolji period u tvom životu.
Odjednom se kod klijentice pojavio snažan osjećaj samouskraćivanja, osjećala je gubitak profesionalnog poticaja, te užitka kojeg je dobivala iz tog svijeta. Željela je ponovno imati odnose s odraslim ljudima, razvijati svoj um i širiti horizonte. Njena fantazija o tome da kad postane majka da će se s veseljem odreći posla i druženja na par godina se rasplinula. Postala je majka i to joj nije bilo dovoljno. Majčinstvo je promijenilo njen život no to ju je i razočaralo.
Lako zaboravimo kada nešto jako želimo da će se u budućnosti pojaviti i druge želje koje još ne možemo predvidjeti. Možete se emocionalno preokupirati u procesu zadovoljenja jedne želje, a postoji i neka vrsta ogorčenosti koja se može nagomilati tijekom vremena kada sebe zanemarite na razne načine.
Krivnja i sram su se tada pojavili kod moje klijentice jer je željela više od onoga što je dijete samo po sebi donosilo. Očekivala je da će nakon tako dugog iščekivanog i željenog djeteta osjećati neizmjernu zahvalnost. Dobila je što je htjela, no stavila je u drugi plan i posve ignorirala svoje druge želje. Na terapiji je postala znatiželjna o drugim čežnjama, otkrila je da njeno majčinstvo i drugi identiteti ne moraju biti isključujući već mogu biti u i/i suodnosu.
Drugi moj klijent, u kasnim 40-ima, rekao mi je da se, unatoč onome što je izgledalo kao uspješan život, osjećao ‘zarobljenim’ – živio je prema svim društvenih normama, ispunio očekivanja, imao dobro plaćen posao, s prijateljima ustaljena druženja, stan, auto, obitelj s dvoje djece.
“Osjećam da bih trebao biti sretan i zahvalan, no ne uspijeva mi”, rekao je. U konačnici njegov život po P.S.-u ga nije ispunjavao. Radio je stvari za koje je mislio da treba. Činilo se da ono što radi na poslu, gdje je išao na odmor i drugi životni izbori, da dolaze s mjesta koje je bilo odvojeno od njegovih najdubljih želja. Tihi očaj i dosada su ga preplavljivale.
Na terapiji, počeo je misliti svojom glavom, osjećati svojom glavom. Njegova misao da treba biti najbolja verzija sebe se pretvorila u misao da nije savršen, ali je dovoljan takav kakav jest. Imao je hrabrosti razmisliti o tome što bi značilo dopustiti sebi da slijedi svoju ideju. Ispitivali smo njegovu viziju bez zadatka kako savršeno je izbrusiti; nije bilo vjerojatno da će se i tada njegova mašta podudarati sa stvarnošću, a razočaranje je bila mogućnost. Ipak, bio je voljan istraživati, voljan saznati i ponovno željeti.
Odbijanje ovog čovjeka da osjeti zahvalnost za ‘trebam tako živjeti ‘ bila je njegova životna snaga koja ga je gurnula u promjene.
Mnogi u 40ima žive po ustaljenom obrascu, boje se razočaranja ili neuspjeha ako probaju nešto novo. Stvari teku uobičajenim tokom…posao, brak, djeca, mnogo ih tada osjeti tihi očaj, neku vrstu nezadovoljstva i dosade. Počinjemo se pitati je li to sve? Možda mi treba nešto novo? Javljaju vam se želje koje dolaze uz rizik. Ponekad to može biti toliko zastrašujuće da se okrećemo od onoga što uistinu želimo i ostajemo u zoni komfora. A ponekad vas to gurne i na terapiju i u istraživanje toga što uistinu želim.
Ipak, čak i kada je ispunjenje nedostižno, želja je sama po sebi uzbudljiva i oživljavajuća; pokreće nas. Nitko od nas nikada neće imati sve što želi, ali kada smo hrabri i voljni steći nova iskustva, riskirati razočaranje, biti iskreni prema sebi i razmotriti različite izvore zadovoljstva, nešto sjajno je gotovo uvijek moguće.
Odvažite se željeti.
