U svojoj praksi gestalt psihoterapeutkinje imala sam priliku raditi s klijentom kojeg ću ovdje zvati Ivan. Njegova priča, i ono što smo zajedno otkrivali u terapijskom odnosu, ostavila je snažan trag na moj profesionalni i osobni razvoj.
Ivan je bio pedesetogodišnji uspješan profesionalac koji se nakon desetljeća karijere u inozemstvu vratio u rodni grad u potrazi za „smirenijim životom“. Iza privida uspjeha krila se duboka unutarnja praznina, nesigurnost i kronična sumnja u vlastitu vrijednost. Očekivao je da će mu terapija brzo dati „rješenja“, jer je i dotad život rješavao strategijama postizanja ciljeva, kontrole i dokaza da vrijedi.
No gestalt terapija nije popis koraka ni motivacijski seminar. U našem procesu Ivan se susreo s onim što mu je bilo najteže: s vlastitim osjećajem manje vrijednosti, sramom i strahom od prosječnosti. Vrlo brzo se pokazalo da njegova grandiozna fasada – samopouzdani vođa, imućni obiteljski čovjek, društveno cijenjen – počiva na stalnoj potrazi za vanjskom potvrdom i strahu od neuspjeha.
Naše seanse počinjale su njegovim racionalnim izvještajem o problemima – zapisivao ih je u svoj crni notes, točno, uredno, kao da dogovaramo poslovnu strategiju. Moje pitanje: „Što sada osjećaš?“ često je izazivalo nelagodu. Pokušavao je izbjeći pogled, skretao razgovor na druge. Upravo tu, u tim malim otporima, skrivao se prostor za stvarnu promjenu.
Ivanova unutarnja dinamika bila je stalna borba između „top doga“ – unutarnjeg glasa koji mu naređuje da bude savršen – i „under doga“ koji mu šapuće da nikada neće biti dovoljno dobar. Dok je bio u svijetu uspjeha, ova borba bila je skrivena. Povratkom kući, kad su se statusni simboli i poslovne titule urušile, ostao je sam sa sobom i svojim pitanjem: Tko sam kad ne radim i ne dokazujem se?
U terapiji smo polako istraživali te slojeve. Kroz dijalog i fenomenološki rad, postavljala sam pitanja koja nisu nudila rješenja, nego su ga vraćala u kontakt s njegovim tijelom, osjećajima, onim što se događa sada i ovdje. Ponekad je to bio samo trenutak tišine, pogled, suza koju nije htio pustiti. Bili su to sitni pomaci u moru racionalizacije i otpora.
Poseban izazov bio je moj vlastiti unutarnji svijet u radu s Ivanom. Naime, prepoznala sam i u sebi dio iste strukture: želju da budem „dobra terapeutkinja“, savršena, da ga ne razočaram, da mu „pomognem“. U trenucima kada bi me testirao – komentirajući prostor u kojem radimo ili pokušavajući postaviti svoja pravila termina – vidjela sam kako i moj „top dog“ šapće: „Moraš biti bolja.“
To je dragocjeni dio svakog terapijskog odnosa: spoznaja da je kontakt dvosmjeran. Klijent nije samo klijent, ni terapeut samo neutralno ogledalo. Svi u sobu unosimo dijelove sebe koje često ne bismo pokazali nikome drugome.
Ivanov proces se zaustavio kad je dobio novu priliku za rad u inozemstvu. Otišao je naglo, bez završne seanse, ostavljajući nedovršeno ono zbog čega je i došao – kontakt sa samim sobom. No ono što mi je ostalo najvrijednije jest svijest da čak i kada klijent ne „završi“ terapiju kako smo planirali, u tom vremenu koje smo dijelili dogodi se nešto važno.
Za Ivana je to bio trenutak kad je uspio priznati da osjeća sram. Možda je to bio tek prvi sloj ispod njegove grandioznosti – ali taj sloj znači da nešto novo postoji. Za mene je to bio podsjetnik na paradoksalnu teoriju promjene: da se promjena ne događa kad forsiramo, nego kad smo spremni biti ono što jesmo, upravo sada.
Danas, gledajući unazad, znam da rad s narcističkom strukturom traži strpljenje, hrabrost i spremnost da izdržimo nelagodu – klijentovu i vlastitu. U tom prostoru između grandioznosti i ranjivosti rađa se prava snaga: snaga autentičnog kontakta.
Ako želite raditi na tome da se odmaknete od uloga koje ste sami sebi zadali i istražite tko ste ispod njih, prostor za takav rad postoji. Možda se ne događa brzo, možda nije uvijek ugodno, ali se uvijek isplati vratiti k sebi.
